4.03.2020
Neđeljku Nedu Sindik prvi put sam srela na jednom okruglom stolu, prije oko dvadesetak godina, kada sam prisustvovala skupu o ratnim zločinima, konkretno slučaju poznatom kao Deportacija. Riječ je o deportaciji 150 građana Bosne i Hercegovine, većinom Bošnjaka iz Crne Gore, u maju 1992., pod nož danas već osuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Većina bh. civila završila je u masovnim grobnicama oko Višegrada i Foče. Crna Gora je tada, kršeći norme međunarodnog humanitarnog prava i Ženevske konvencije vratila u BIH, odnosno njen otrgnuti dio Republiku Srpsku, ljude koji su ovdje došli da spašavaju živu glavu.
Tek 2000-tih počeo je pritisak na crnogorsku vlast da se odgovorni privedu pravdi, a porodicama žrtava osigura pravedna reparacija. Skup kojem smo prisustvale bio je dio tog pritiska, a uz ostala, meni poznata lica koji su govorili o nužnosti suočavanja sa tim zločinom i sramotom na našoj kolektivnoj savjesti, zapamtila sam, po meni tada nepoznatoj Nedi i njenom vatrenom govoru mlade aktivistkinje. Neda je bila sarajevski student i u njenom istupu se osjećao bijes, ogorčenost i nemoć zbog ogromne nepravde i zločina počinjenog BiH i njenom narodu i sramnoj ulozi Crne Gore u tome.
To je bio Nedin početak javnog aktivističkog angažmana u kojem je ostala do danas, ili unutar sistema pritiskajući ga iznutra da se mijenja ili kao NVO aktivista ili eskpert međunarodnih organizacija, težeći neprekidno poštovanju osnovnih normi zaštite ljudskih prava – ista prava i mogućnosti za sve, sve to uvjek izrečeno „bez dlake na jeziku“.
Danas koordinatorka Help-ovog projekta za zapošljavanje RE populacije na sjeveru Crne Gore, za ovaj intervju nam je prvo ispričala početke svoje saradnje sa Help-om:
Sindik: Moja saradnja sa Helpom je počela u periodu kada sam radila u Komesarijatu za raseljena lica. Ja sam tada bila šef tehničko smještajnog odjeljenja, imali smo pet koordinatora, i naš posao je bio da obilazimo izbjeglice i raseljena lica kojima je potreban smještaj, da pravimo procjenju potreba i na osnovu toga da odlučujemo gdje i kako i na koji način možemo da smjestimo te ljude i da im pomognemo. Postojale su razne vrste pomoći tada, ali u okviru tog posla imala sam prilike da se sretnem sa ljudima iz Help-a koji su tada radili humanitarne programe. Znači bilo je to dostavljanje namjernica, odjeće, obuće i drugih stvari, ali se Help takođe bavio i problemom smještaja i stanovanjem.
Naša prva saradnja je bila u vezi sa izgradnjom na Balabandi u Beranama, potom smo sarađivali u gradnji Nemačke kuće u Podgorici, i nakon toga ja sam prestala da radim u Komesarijatu. Zatim sam radila u jednoj lokalnoj NVO programe zaštite manjinskih prava. Ja se inače kroz svoj posao već 20 godina na različite načine bavim manjinskim pravima, od javnog zastupanja na međunarodnim forumima, rada na zakonima i strategijama, akcionim planovima, do razvojnih programa. I tako sam radeći na jednom programu u 2012. u OSCE-u, koji je bio u vezi sa Romima, bila u kontaktu sa Help-om, zato što je Help tada pripremao veliki projekat za Konik i prosto kroz taj razgovor, saradnju i pripremu projekta, kao i razmjenu informacija i ideja- šta misle da rade i kako razmišljaju da rade, ja sam se nekako tu priključila sa mojim iskustvom u zajednici i sa radom na terenu.
Kada je Help nakon toga otvorio mjesto za savjetnika za socijalna pitanja u okviru toga, ja sam se prijavila na to radno mjesto, jer mi je bilo zanimljivo da izađem iz kancelarijskog prostora, budući da najviše volim da radim na terenu.
Tako sam se priključila. Sve one politike koje sam gurala kroz NVO aktivizam i rad u državnim organima mogla sam da stavim u praksu i primijenim. Jer kod nas je najveći problem u svim politikama, a posebno socijalnim, to što nekako uvijek nađemo način da budu kvalitetno napisane, ali nikad se ne primjenjuju u praksi. I meni je to bila sjajna prilika da nekako iz cipela osobe iz državnih organa, iz insitutucija i iz međnarodne organizacije prosto pređem u ciple korisnika i da radim sa njima svaki dan. Dopalo mi se zato što je to neprocjenjivo iskustvo, jer sam bila napravila pauzu od terenskog rada već više godina, i kada sam se vratila, to mi je dalo novu volju i nove ideje i prosto zbog toga volim ovaj posao.
Između ostalog i zato što sve ono što se radilo na politikama, ovdje može da se primjeni u praksi, a sa druge strane iskustvo stečeno iz prakse može da se prenosi u nove politike. I to je jedan krug koji se lijepo zatvara, jer mi postavljamo nekakve ideje, dajemo inpute institucijama. I Help je, odnosno ja, radeći u tom programu i kasnije u sljedećem porogramu, učestvovao u izradi Strategije za Rome.
Zapravo, naši inputi u vezi sa saradnicima za socijalnu inkluziju ušli su u strategiju. Praktično čitav taj program je bio iz Help-a. To je naš program, mi smo ga donijeli, a država ga je prihvatila, dakle uradili smo to zajedno sa državom. Ali to je i dokaz da je svaka nevladina organizacija ako želi ozbiljno da radi i ako želi ozbiljno da sarađuje sa državnim organima i lokalnim institucijama ili državnom, može da napravi dobar program koji će država da prihvati i kasnije da finansira kao institucionalni program koji zapravo onda više nije ni naše vlasništvo- osim kao ideja. Sada je to vlasništvo praktično države Crne Gore, dio politika Crne Gore, dio institucionalnog kapaciteta Ministarstva prosvjete, Ministarstva zdravlja, i to je nešto što meni daje volju da radim ovaj posao: kad vidim da se stvari i životi ljudi pred nama mijenjaju.
Mi smo tako imali situaciju da smo u tom periodu, dvoje djece poslali na operaciju očiju, koje su uspješno završene, ta djeca više namaju zdravstvene probleme koje su imali. Mnogo situacija u kojima smo riješili da porodice izaberu svog porodičnog ljekara, izabranog ginekologa, posebno važno za djecu je bilo izabrani zubar i slična za njih važna pitanja. Znači, prosto smo promijenili način gledanja na odlazak kod ljekara u zajednici. To je nešto što smo odradili sa zdravstvenim medijatorima i na kraju, oni su preko javnog konkursa zapošljeni u Domu zdravlja na Starom Aerodromu.
Help u misiji zapošljavanja i povezivanja RE zajednice, lokalnih vlasti i poslodavaca
Help: Kako vrlo dobro poznaješ istoriju Help-a ovdje i zbog ranije saradnje, kao i rada u samoj organizciji, upravo si nam ispričala o tom putu Help-a od humanitarne organizacije koja je dijelila bazičnu pomoć ljudima u potrebi, do humanitarno razvojne organizacije što je Help sada, gdje se bavimo razvojnim projektima koji dugoročnim rješenjima pomažu zajednici. Kako se taj proces promjene vrste pomoći pomjerao i razvijao, tako i ti sada radiš na projektu zapošljavanja RE zajednice i ljudi u stanju socijalne potrebe u Crnoj Gori.
Sindik: Jeste. I taj program vodim upravo sada u Bijelom Polju i Beranama, i ono što mi se dopada kod programa koje radimo u Help-u, je upravo to što program nema samo osnovnu komponentu povezivanja poslodavaca i zaposlenih, što je dio posla zavoda za zapošljavanje, nego ima i jednu drugu komponentu, a to je uvezivanje svih institucija koje se bave zapošljavanjem, potom rad sa zajednicom, prikupljanje informacija i od zajednice i poslodavaca. Riječ je o informacijama koje su potrebne da se procijeni na koji način treba da se mijenja i preoblikuje struktura nezaposlenih, u smislu znanja i kvalifikacija, da bi mogli da se zaposle.
Zatim mi između ostalog imamo i te trendove iseljavanja na sjeveru Crne Gore, i sve to što budemo radili sada, i istraživanje i međuopštinska saradnja u pripremi lokalnih inicijativa koje treba da naprave promjenu, zapravo će se opet nasloniti na jednu veliku strategiju koju u ovom momentu radi Ministarstvo rada i socijalnog staranja, i mi ćemo praktično njima u odnosu na ovu ranjivu grupu, Rome i Egipćane, pružiti sve relevantne informacije i preporuke koje su potrebne, kao i podršku kroz programe obuke, podršku koja je potrebna da bi se strateški pristup promijenio. A sa druge strane, ono što mi dobijamo kroz taj veliki projekat koji država radi u pripremi strategije, je iskustvo iz toga što oni uključuju ljude iz privrednih djelatnosti na drugačiji način. Oni rade analizu tržišta u smislu ekonomskog aspekta, finansijske analize- znači nešto što Help do sada nije radio i nije se bavio na taj način.
Mi smo se bavili sa socijalno ugroženim osobama i rješavanjem njihovih problema i njihovim izlaskom na tržište rada, ali nijesmo se bavili analizama koliko je to efektivno u smislu plaćanja, trošenja, koliko ulažemo, koliko dobijamo. To su neke analize koje ćemo dobiti iz ovog drugog projekta, tako da je jako dobro što sada već na nekakvom nivou sa državom sarađujemo ne samo više, ne samo kroz naše angažovanje da radimo projekte na terenu, nego kroz partnerske projekte: jer naš projekat u Bijelom Polju je partnerski projekat, partner nam je Opština Bijelo Polje, a sa druge strane, kroz saradnju sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja, ta nova politika, odnosno strategija koja bude formulisana će biti utemeljena na validnim podacima, na analizi tržišta rada, i sa stanovišta potrebe i stanovišta potražnje, kao i finansijskih troškova, da bi se promjene koje se planiraju, izvele tako što će sve biti postavljeno na jedan drugačiji način nego sad.
U svakom momentu iz tog dokumenta će se vidjeti tačno kako se mogu rješavati ti problemi, a opet na taj način učestvujemo u jednoj opštoj saradnji i države i stranih konsultanata iz Evropske unije koji dolaze da pomažu da budemo bliže EU sa politikama. Pri tome mi dajemo naša iskustva sa terena i istovremeno učimo od tih ljudi koji već žive u zemljama EU i implementiraju takve politike već 10 ili 20 godina, što je nama značajno.
Help: Da li su u opštinama kao i ministarstvima raspoloženi i otvoreni za saradnu sa Help-om? Očigledno je da su incijative koje je Help gurao na nivou ministarstava imale određenog efekta, a neke su kao što kažeš, postale i sastavni dio njihovih strategija. Da li je iskustvo slično i na lokalnom novou, posebno zato što je zapošljavanje vrlo važna tema, a znamo dosadašnju dominantnu prasku sa zapošljavanjem u Crnoj Gori?
Sindik: U principu, opštine su nas uvijek podržavale zbog toga što one nijesu bile involvirane finansijski u te programe, do sada. I onda je to bilo lako. Biroi rada su uvijek bili oprezni, zato što je njih uvijek zanimalo koliko se to uklapa u njhove politike ili koliko to doprinosi zapošljavanju. Sada smo u jednoj drugoj situaciji, teret odlučivanja za lokalni nivo više nije na biroima, to je centralizovan sistem. Ali sistem će se mijenjati, sistem će postati decentralizovan po uzoru na druge evropske zemlje i upravo će opština preuzimati odgovornost za razvojne programe na lokalu, za zapošljavanje, incijative za investiranje i otvaranje radnih mjesta, dakle sve to će preći na ekonomski domen rada u opštini.
Tu se negdje otvara novi prostor za saradnju sa opštinama. Za sada su to bili programi gdje se opština uključivala sa nama, promovišući te naše programe i dajući nam podršku u saradnji sa poslodavcima, privlačeći poslodavce koji već sarađuju sa opštinom da rade i sa nama, ali sada će to već biti dio priče o politikama koje će se postaviti na lokalnom nivou i kao takve biti implementirane jer će opština imati obavezu da ih primjenjuje. Biće dio sastavnog programa rada opštine.
Help: Osim sa opštinom vrlo je važno u ovim projektima zapošljavanja, saradnja sa poslodavcima, jer nijesu svi poslodavci iz opštinskih i državnih struktura već i privatnih. Kakva su tu iskustva?
Sindik: Mi imamo za sada dobro iskustvo sa privatnim poslodavcima. Sa onima koji su već učestovali u našem programu imamo odličnu saradnju. Znači ko je jednom učestvovao u Help-ovom programu obuke na radu i prošao jedan program sa nama, uvijek se javio za sljedeći. Svaki put imamo makar jednu firmu koja je bila u nekom od prethodnih projekata koja će javiti ponovo. Naravno imamo poslodavaca koji razmišljaju lukrativno. Znači ja ću primiti nekoga na obuku i to je to, meni ne treba još jedan zaposleni.
Međutim mi se zapravo fokusiramo na one privatne preduzetnike i one firme koji žele da pruže dodatni stimulans onim ljudima koji su kod njih na obuci na radu. Znači ili će ih zaposliti poslije toga na određeno vrijeme, koje je njima potrebno za to radno mjesto ili će im dati neki dodatni finansijski stimulans mimo onoga što obezbjeđuje Help kroz program. Znači mi uvijek tražimo one poslodavce koji su za ono što dobijaju raspoloženi i da ponude još nešto osim obuke, i nekako takve poslodavce i nalazimo.
Na sjeveru je prilično teško zbog toga što to nije ni pitanje volje poslodavaca, nego je pitanje generalne situacije i platežne moći građana koji žive tamo: plate su niže, platežna moć je niža, onda svi ti privredni subjekti manje zarađuju nego isti takvi recimo u Podgorici. Njihove su cijene niže u odnosu na druge gradove, i to je negdje očigledno i oni jako vode računa koliko ljudi mogu da zaposle, kako mogu da planiraju. Ali kad god imamo, a evo upravo smo imali dvije radionice, jednu u Beranama jednu u Bijelom Polju, velike firme su došle da se informišu.
Ranije su to uglavnom bile neke manje firme koje bi na obuku uzele jednu do dvije osobe i jednu bi zadržale na kraju, a sada se javljaju i velike firme što je negdje za nas dobra stvar. To govori i da smo prepoznati kao ozbiljna organizacija u smislu da ono što radimo daje rezulate. A firme koje su ranije učestvavale u programu uvijek se vraćaju kao partneri za nove programe za zapošljavanje.
Normativno sva prava su tu civilizacijski još treba vremena da ih usvojimo
Help: Nedo, kada se uzme tvojih više od dvadeset godina aktivizma, što u institucijama koje se bave pravima i zaštitom manjina i ranjivih kategorija što u civilnom sektoru, kako procjenjuješ situaciju sa zaštitom ljudskih prava, posebno u odnosu na kada si počela?
Sindik: Kada smo počeli, to je bilo zastrašujuće vrijeme za mene, vrijeme kada većina građana apsolutno nije bila svjesna koliko su dešavanja 1990-tih, u Crnoj Gori poremetila odnos prema ljudskim pravima, niti su bili svjesni da mi trebamo da imamo zakone koji će biti okvir koji će štiti građane od stvari kao što je bila „Deportacija“ . Primjera radi, mi danas imamo u Ustavu član koji govori da je zabranjeno deportovati i vraćati ljude čiji je život ugrožen u zemlju njihovog porijekla, a to je član i Povelje UN o pravima izbjeglica. Znači mi smo tada flagrantno kršili međunarodno pravo, vraćaju nazad ljude koji su došli da spasu glavu u našu zemlju.
Danas ne možemo prisiliti nikoga da uzme pušku i ide da ratuje, ili čak služi vojni rok, dakle prosto živimo u jednoj potpuno drugačijoj državi u tom smislu. Pravno postoji zaštita, za ovih dvadeset godina mi smo pravni sistem izmijenili u cilju zaštite ljudskih prava i to je bio jedan, da kažem, pionirski posao, znači mi smo bukvalno počeli od onih osnovnih prava i donijeli zakone, ali nam treba jedna tadicija ili praksa primjene tih prava u našem društvu.
Mi moramo još uvijek da se učimo civilizacijiskim vrijednostima, da naučimo da moć nije sve. Mi civilizacijski nijesmo narod, kad kažem narod- mislim na sve građane zajedno, koji ima sposobnost za servis. Kao što naši državni činovnici često pokazuju da imaju moć i ne shvataju da su servis građana. Ja to znam, jer sam radila u državnoj upravi i radila sam sa ljudima koji su smatrali da građani trebaju njih da čekaju.
Znači prosto mi civilizacijiski treba da prelomimo to da iz pozicije moći prelazimo u poziciju servisa i da mi nijesmo ništa drugo nego servis: bili mi Help, ili neka lokalna organizacija iz Crne Gore ili ministarstvo bilo koje ili opština bilo koja, mi smo svi servis onima koji plaćaju porez. Mi (Help) troši porez građana EU ili Njemačke, a državni organi i lokalne samouprave troše porez građana Crne Gore. I negdje sa stanovišta ljudskih prava, onog momenta kada naša administracija prihvati da je servis a ne moć, naša ljudska prava će biti na onom nivou na kojem treba da budu, do tada predstoji nam dug put borbe za punu primjenu zakona.
Vi vidite iz izvještaja institucije Zaštitnika (Ombudsmana), da jedan broj državnih organa apsolutno ne odgovara na upite Zaštitnika, a to govori o jednoj administrativnoj aroganaciji, koja prosto nije prihvatljiva, ali vjerujem da se to praksom jedino mijenja, jer ne možete odjednom stvoriti civilizacijsku praksu koju nijeste imali.
Help: Kako preći iz situacije u kojoj normativno imamo osnove za poštovanje ljudskih prava, ali još uvijek ne potpunu primjenu? Konkretno, sa čime se susrijećeš kada radiš na programima zapošljavanja romsko-egipćanske zajednice. Da li je ljudima u državnim insitucijama jasno da jednako pravo na zapošljavanje, obrazovanje i ostalo imaju i pripadnici drugih zajednica ?
Sindik: Jeste, što se tiče državnih institucija nema straha da će se danas na bilo kojem sastanku ili u javnom obraćanju reći nešto što zvuči kao predrasuda ili stereotip.
Help: Ali hoće li oni prije zaposliti nekog iz većineke populacije ili neke druge zajednice?
Sindik: Ne, nije to. Kod nas se to ne odnosi na većinsku populaciju, mi imamo jednu drugu vrstu kulture koja je …
Help: Partijska ?
Sindik: Djelimično partijska, ali i ta partijska proizilazi iz naše osnovne kulture u Crnoj Gori –prijateljska, rođačka, kumovska i zavičajna. Znači ovako: zaposliću prvo svog rođaka, ako nije rođak, onda mi je kum a ako mi nije kum, onda mi je prijatelj iz zavičaja, a kad to završim onda mogu da zaposlim i nekog iz partije ili nekoga ko mi se lično više dopada, iako ima manje kvalifikacije. Kod nas nepotizam nema nacionalne preferencije.
Help: A da li je ima sistemske diskriminacije ?
Sindik: Kod nas je tradicionalno uvijek bilo toga. Još od vremena kada, primjera radi, ako nijesi bio komunista nijesi mogao da se baviš politikom, potom ako nijesi bio u nekoj većinskoj partiji koja je moćna, nijesi mogao dobiti ništa u državnoj administraciji. Potom je na etničkoj osnovi diskriminacija 1990-tih bila nesporna, a za Rome je pak to konstantno, meni se čini da je to više rasna nego etnička diskriminacija. Kad se nakon toga lopta počela spuštati, došle su na red osobe sa invaliditetom, LGBTQ zajednica i drugi. Mi obavezno moramo imati ciljnu grupu za zlostavljanje.
Pogledajte Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola, meni je to odličan primjer: svi su „za“ i svi su su odlučili da će glasati „za“ ali onda dođemo u Skupštinu i ispostavi se da ipak nijesmo svi „za“. Ti ljudi u Skupštini koji nijesu bili „za“, a pošto toliko dugo radim ovaj posao većinu ih lično poznajem, privatno mi kažu ‘mene baš briga, neka se usvoji taj zakon’ – ali zašto si onda glasao protiv, pitam, odgovor je ‘takav je dogovor’. Dakle kod nas još uvijek stvari funkcionišu na dogovorima kada će se nešto riješiti, kada je vrijeme da se nešto riješi. I to je nešto što je naš civilizacijski problem.
Mi smo vjerovatno u nekakvom tom genetskom kodu i nesretnom načinu života, koji prethodnih stoljeća bio naš, prenosili genetski taj ponos na same sebe, koji nam sada strašno smeta da evoluiramo u bolje ljude, na svaki način i privatno i profesionalno.
Treba nam ta demokratska praksa, ali uslovno rečeno demokratska praksa, jer imate mnogo demokratskih zemalja formalno, ali u kojima ta praksa nije takva. Potrebno je još rada da evoluiramo do stvarnih civilizacijskih vrijednosti.
Biljana Jovićević
